Novogodišnja želja iz ugla tinejdžera
Svi govore o željama kada se približava Nova godina. Tada govore o: planovima, novim počecima i najčešće o tome šta žele da promene.
A ja, iskreno, ove godine nekako želim da me neko stvarno razume.
Nije tu reč o roditeljima, profesorima ili prijateljima. Razmišljam i o onim ljudima koje još nisam upoznala. To su osobe iz drugih gradova, zemalja, drugih kultura. Posebno oni koji ne govore moj jezik, ali osećaju isto što i ja, razmišljaju na sličan način i vide svet očima kojim ga i ja vidim.
Imam 16 godina i često imam utisak da živimo u vreme kada se svi stalno dopisuju, ali se retko zaista čuju i vide. Toliko glasovnih, storija, komentara, lajkova, a tako malo stvarne i face to face komunikacije. Često posmatram ljude oko sebe. Svađaju se zbog različitih mišljenja, a suštinski se plaše onoga što ne razumeju i što im je strano i često zatvaraju vrata umesto da postave pitanje koje bi olakšalo komunikaciju.

Iz tog razloga smatram da je jezik bilo koje države danas mnogo više od gramatike i reči.
Jezik je način da kažeš:
Razumem te.
Čujem te.
Nisi sam.
Kada učiš strani jezik, nije poenta samo da kreiraš rečenicu, treba izabrati prave reči, učiš kako da slušaš i kako da pogrešiš bez straha i stida. Učiš kako da se izraziš čak i kada nisi siguran da li si sve rekao perfektno. Učiš da budeš strpljiv u svom napretku. Sve su to veštine koje nedostaju današnjem društvu i to ne samo deci, nego i odraslima.
Za mene jezici ne znače da je svet podeljen na „nas“ i na „njih“. Za mene iza svakog akcenta, drugačijeg izgovora ili nepoznate reči stoji neko ko ima iste brige, snove i pitanja, stoji osoba, a ne jezik, nacija, običaji. I ta osoba te iste reči izgovara na drugačiji način.
U periodu pre i posle Nove godine najčešće razmišljam o tome kakva osoba želim da budem. Nije mi cilj da budem perfektna i savršena. Hoću da budem otvorena, intelektualno radoznala. Želim više da razgovaram, umesto da sudim. Hoću da pitam, umesto da pretpostavljam.

I baš zato verujem da je ZNANJE JEZIKA JEDNA OD NAJLEPŠIH STVARI koje možeš da poneseš sa sobom u život. Ono ti daje glas u svetu koji je preglasan, ali često nerazumljiv. Daje ti hrabrost da se uključiš u razgovor, čak i kada nisi siguran da li ćeš biti shvaćen, jer si naučio da da pokušavaš.
Mislim da je to moja mala novogodišnja želja:
DA SE VIŠE SLUŠAMO, MANJE VIČEMO I DA NAUČIMO KAKO DA SE SPORAZUMEMO I RAZUMEMO.
Svet nije bolji ako svi pričamo isti jezik, već ako pokušavamo da razumemo jedni druge – na bilo kom jeziku!
Staša Petrović
Povezani članci:
Zimski jezički kamp – beg od ekrana i zimske dosade!
Koliko puta ste detetu rekli da ostavi telefon? Koliko puta ste mu oduzeli tablet ili isključili televizor u poslednja…
EKILIBRIĆI
Kako da lična higijena postane svakodnevna navika
U poslednje vreme većini roditelja se čini da su deca izgubila samostalnost i to ne samo kada su školske obaveze u…
Da li vam vikendom treba predah, a ne znate kako?
Koliko puta ste sebi rekli u poslednje vreme: „Samo da imam nekoliko sati mira.“ Nije to sebičnost, već potreba……

