Za mamu Ekilibrić se može reći da je brižna i zaštitnički nastrojena prema svojoj deci, ali njena usmerenost na decu i njihove probleme obično nije opterećujuća. Svesna je da deca koja rastu pod „staklenim zvonom“ u većini slučajeva odrastaju u plašljive, nesigurne ljude. Zato se trudi da svoje realne ili nerealne strahove zadrži za sebe kako bi se njena deca samostalno uhvatila u koštac sa svojim „problemima“ i sama izvukla neku pouku iz svake situacije. Roditeljstvo nije nimalo lako i uvek se treba preispitivati i korigovati, kako svoje, tako i dečije ponašanje. To je neophodno da bi deca izrasla u osobe pune samopouzdanja, sa jasnim životnim ciljevima, srećna i zadovoljna svojim životom.

Primera radi, sigurno se sećate prvog dana u vrtiću kada ste ostavili svoje dete nekim „nepoznatim“ vaspitačicama i otišli kući ne znajući šta sa sobom. Oni koji su imali sreće sa vaspitačicama dobijali su savete da ni slučajno pred decom ne plaču i ne pokazuju uznemirenost jer dete to vidi i oseća. Savetovale su vas da o vrtiću uvek lepo govorite pred detetom, da ga nasmejane dovodite i nasmejane odete jer ubrzo ćete i doći po njega. Razlog tome nije da učite dete da krije emocije, već da mu pokažete da je mesto na kome ga ostavljate sigurno, lepo i korisno za njega. Sigurno vam nije bilo svejedno i naravno da je trebalo sa partnerom ili prijateljicom pričati o tome kako se osećate, ali dete mora da oseti da vi verujete da će ono na tom mestu biti bezbedno i srećno.

Mama Ekilibrić, kao psiholog, zna da svaki roditelj ima „zdravu“ brigu za svoju decu i da te strahove treba da kontroliše kako ne bi postao anksiozan. Ipak, od početka situacije sa koronom, život Ekilibrića se promenio, kao i životi mnogih od nas. Smanjile su se posete po kućama, izbegavala su se okupljanja, druženja, pojedine vannastavne aktivnosti, a sve je to unelo izvesna ograničenja u svakodnevnom životu. Mnogi planovi su otkazani, kao što je to bio slučaj prošlog leta kod Ekilibrića sa EQULIBRIO jezičkim kampom.

Iako svesna da su njeni strahovi iracionalni i da se dete može bilo gde zaraziti, mama Ekilibrić nije mogla da se odupre brizi, te deca nisu otišla na kamp, već su veći deo raspusta provela kod kuće. Preterana briga nije pomogla nikome, štaviše, odmogla im je u svakodnevnom funkcionisanju. Mama je bila uzdrmana, pa je njena „zdrava“ briga za dobrobit dece prerasla u anksioznost i strah od većeg broja situacija u kojima se realno nešto loše može desiti. Cela porodica je tada bila pod pritiskom maminih strahova. Zato je tata Ekilibrić rešio da ozbiljno popriča sa mamom i da joj ukaže na sve situacije u kojima je preterana briga ograničavala, kako njen, tako i život svakog člana njihove porodice. Mama je shvatila da je u mnogim situacijama imala prenaglašene reakcije i da to nije bilo dobro ni za nju, ni za decu. Stoga su se dogovorili da ne prave nagle promene u životu, već da postepeno dozvoljavaju i sebi i deci izvesne „slobode“, kao što su: odlasci u bioskope, pozorišta, u restorane, a na kraju krajeva da deci organizuju sjajan letnji raspust i da ih puste na Letnji jezički kamp.

Radeći postepeno na svojim strahovima i uvodeći promene u svoj život, mama je obradovala svoje školarce sjajnim planom za dve nedelje letnjeg raspusta!

Kako se vi borite sa svojim brigama i strahovima tokom dečijeg odrastanja?  

Ako ste zainteresovani za Letnji jezički kamp na jednoj og četiri lokacije u Beogradu, pozovite nas za više informacija na 011 4231 851 ili 061 26 10 328.