Ukoliko se od malih nogu radi na tome da deca pospremaju za sobom, navika se može razviti bez problema. Međutim, ako se ta navika ne uspostavi do tinejdžerskog doba, dešavaće se da krš koji se ostavlja po kući bude najčešći razlog za svađu. Deca nevoljno i površno srede haos koji ostave za sobom, roditelj bude ljut i najčešće pospremi za njima. I tada nastaje prva greška.

Marko je prvo dete, maženo i paženo od svih; dobar je, često poslušan, ali nemaran prema svojim stvarima i neosetljiv na haos koji ostavlja za sobom. Kada je reč o skupljanju igračaka dok je bio mali, nije se previše pažnje pridavalo tome. Mama i tata su imali samo njega jednog i bili su mlađi, pa im nije bilo toliko teško da sređuju za njim. Međutim, kako se porodica širila, roditeljske obaveze povećavale, mama i tata postali umorniji, potrebna im je sva pomoć u kući. Međutim, teško je neka ponašanja iskoreniti i preoblikovati kada dete ima 13 godina, ali nije nemoguće.

Mama i tata su u početku podsećali Marka na svaku stvar koju ostavi van svog mesta. To je izazivalo nezadovoljstvo kod obe strane, dovodilo do vikanja i svađa. Onda su pokušali na drugi način tako što su pospremali za njim, ali su shvatili da to nije dobro ni za koga. Marko ne učestvuje u kućnim poslovima, ne posprema za sobom, neće steći dobre navike i poželjne oblike ponašanja, a mama i tata će biti umorni i neraspoloženi.

Kada su shvatili šta se dešava, organizovali su porodični sastanak kako bi se dogovorili šta im je činiti. Ekilibrići su zajedno seli i dogovorili neka pravila. Roditelji su deci najpre objasnili zašto je bitno da pospremaju za sobom, što zbog higijene, što zbog estetike, a što zbog karakternih crta koje deca tokom odrastanja razvijaju. Pošto nije pedagoški da roditelji stalno viču na decu kada ih ne poslušaju, uvodi se žuti karton za dve opomene, a crveni za tri. Dakle, ukoliko i posle dva puta skretanja pažnje na nešto što treba uraditi, deca to ne urade, sledi crveni karton koji sa sobom nosi kaznu. Kazna je za svako dete drugačija i zavisi od uzrasta i deteta. Marku se oduzima telefon na jedan dan. Njemu se čini da je smak sveta da nema telefon i da ne može da se javi drugarima ili da odigra omiljenu igricu kada poželi.

Ali, pre samih opomena, stavljeno je svima do znanja šta se od koga očekuje, ko je za šta odgovoran i ko šta treba da radi. Sa jasnim očekivanjima i posledicama neizvršenih kućnih poslova mir se uspostavio kod porodice Ekilibrić, barem na neko vreme…

EKILIBRIĆI <br/> Kako naučiti decu da pospremaju za sobom

Ukoliko se od malih nogu radi na tome da deca pospremaju za sobom, navika se može razviti bez problema. Međutim, ako se ta navika ne uspostavi do tinejdžerskog doba, dešavaće se da krš koji se ostavljaju po kući bude najčešći razlog za svađu. Deca nevoljno i površno srede haos koji ostave za sobom, roditelj bude ljut i najčešće pospremi za njima. I tada nastaje prva greška.

Marko je prvo dete, maženo i paženo od svih; dobar je, često poslušan, ali nemaran prema svojim stvarima i neosetljiv na haos koji ostavlja za sobom. Kada je reč o skupljanju igračaka dok je bio mali, nije se previše pažnje pridavalo tome. Mama i tata su imali samo njega jednog i bili su mlađi, pa im nije bilo toliko teško da sređuju za njim. Međutim, kako se porodica širila, roditeljske obaveze povećavale, mama i tata postali umorniji, potrebna im je  pomoć u kući. Međutim, teško je neka ponašanja iskoreniti i preoblikovati kada dete ima 13 godina, ali nije nemoguće.

Mama i tata su u početku podsećali Marka na svaku stvar koju ostavi van svog mesta. To je izazivalo nezadovoljstvo kod obe strane, dovodilo do vikanja i svađa. Onda su pokušali na drugi način tako što su pospremali za njim, ali su shvatili da to nije dobro ni za koga. Marko ne učestvuje u kućnim poslovima, ne posprema za sobom, neće steći dobre navike i poželjne oblike ponašanja, a mama i tata će biti umorni i neraspoloženi.