SVAKA OCENA JE ZA ĐAKA

U poslednje vreme se često govori o devalvaciji obrazovnog sistema, o opadanju autoriteta nastavnika, nezainteresovanosti učenika, o roditeljima koji se bune za svaku detetovu ocenu koja nije u skladu sa njihovom predstavom detetovih sposobnosti. Svedoci smo hiperprodukcije odličnih učenika i vukovaca, a o bazičnim znanjima sa kojima se izlazi iz škole jako malo znamo. Postavlja se pitanje da li je ona čuvena rečenica naše mladosti da je svaka ocena za đaka i dalje aktuelna?

ŠTA SE KRIJE IZA PETICA

Današnjoj deci je pragmatizam postao osnovno načelo „guranja“ kroz život. Đaci su svesni da ako imaju odličan uspeh u osnovnoj, moći će da upišu željenu srednju školu, pa ako u srednjoj školi imaju dobre ocene, imaće veću šansu da pohađaju fakultet koji žele. Tako ulaze u začarani krug jurnjave za peticama. Pita li se ko kakva su znanja iza tih petica? Da li su sve petice podjednako vredne? I čemu sve te sjajne ocene, ako su znanja naših učenika neupotrebljiva u svakodnevnom životu?

UČENJE JE IZAZOV, A NE PROBLEM

Učenje stranog jezika daje znanja koja su vidljivo upotrebljiva u svakodnevnom životu. Učenici slušaju muziku stranih autora, sve više vremena provode na internetu i društvenim mrežama, igraju online igrice, a odlazak u inostranstvo zahteva barem elementarno poznavanje engleskog jezika kao univerzalnog za komunikaciju. Deca to jako dobro znaju, ali bez obzira na to, česta je situacija da se u školi strani jezik uči za ocenu kao i svaki drugi predmet.

Pravo učenje zahteva napor, ali on ne mora nužno biti i teret. Može biti izazov i može podsticati decu kroz razvijanje radoznalosti i motivisanje. Ukoliko učenje stranog jezika podrazumeva rešavanje problema, kreativno dolaženje do rešenja i divergentno mišljenje, stvaraju se trajne veze u mozgu i trajno pamćenje. Kako u našim klupama u jednom odeljenju sedi i do 30 đaka, teško je organizovati čas stranog jezika koji će svima biti interesantan i koji će dovesti do funkcionalnih znanja. Međutim, to nije nemoguće. Ukoliko bi bilo više časova koji intelektualno pokreću učenike, a ne stavljaju ih u situaciju pasivnih primalaca znanja, mnogi od njih bi učili i za nešto više od ocene. Obrazovni sistem treba da radi na tome da učenici shvate važnost znanja i umenja stečenih u školi, da razviju socijalne veštine i kreativnost.

U društvu koje slabo promoviše takav značaj obrazovanja, roditelji su ti koji bi trebalo da usmere svoje dete ka pravim vrednostima znanja. Roditelji ne bi trebalo da prave famu oko ocena, jer se deci tako usađuju stavovi da je ocena nešto najbitnije. Naravno da, posebno kada je reč o jako dobrim đacima, svaka loša ocena zahteva kratku analizu zašto je do nje došlo, ali nikako pritisak i paniku.

NAUČENO NEKA KORISTE U SVAKOJ PRILICI

Kao što je Aristotel rekao: „Svaki čovek po prirodi teži znanju“, tako i deca, koja su prirodno radoznala, treba da budu usmerena na istraživanje kako bi došla do suštinskih znanja. Roditelji bi trebalo da zajedno sa decom istražuju, da deci postavljaju zadatke, ciljeve, da ih motivišu.

U stranom jeziku, nije ocena merilo znanja, njegova upotreba i funkcionalnost u određenim situacijama jeste.  Zato deca u svakoj prilici u kojoj koriste svoja znanja stranog jezika treba da dobiju pohvalu. Treba da čuju roditelje kada ih hvale drugim ljudima koliko znaju i kako su se snašli u određenim situacijama gde je upotreba stranog jezika bila presudna za rešavanje nekog problema. To ne treba da budu ozbiljne i teške situacije koje učenici treba da reše. Roditelji mogu zatražiti pomoć deteta prilikom prevoda neke svoje poslovne komunikacije ili iznalaženje reči koja je roditeljima bila „na vrh jezika“, a dete se u trenutku setilo. Kada u inostranstvu kupe sebi sladoled ili se sporazumeju sa prodavcem u prodavnici zaslužuju svaku pohvalu.

Uz konstantno podsticanje na ovako male korake koji vremenom mogu biti i veći, dete će i samo shvatiti značaj stranog jezika. Sigurno će zaslužiti peticu u školi, ali neće učiti samo zbog nje.